U petak 12. srpnja u Etnografskom muzeju u Zagrebu održan je okrugli stol s temom Šokci i baština. Okupljeni su od izlagača mogli čuti kako različite znanstvene discipline pristupaju raznolikim temama šokačke baštine.
Šokica sam, govor me poznaje – o jezičnoj baštini Šokaca
Slavonskim dijalektom, koji je najarhaičniji dijalekt štokavskoga narječja, govore isključivo Hrvati. Govornici toga staroštokavskoga dijalekta žive u slavonskoj Posavini, slavonskoj Podravini, hrvatskom dijelu Baranje, a slavonskim dijalektom govore i neka mjesta u sjeveroistočnoj Bosni, zapadnobačkom Podunavlju i manji broj sela na mađarskoj strani uz Dravu. U izlaganju će se, osim najistaknutijih radova o govorima slavonskoga dijalekta (primjerice Ivšić (1907, 1913), Hamm (1949), Šojat i Finka (1973, 1975), Sekereš (1976, 1977), Lukežić (1996), Kolenić (1997)), predstaviti i osnovne značajke takozvanih šokačkih govora (primjerice naglasak, odraz jata, šćakavizam, glas h, izostavljanje suglasnika, kratka množina i dr.). Posebna će se pozornost posvetiti leksičkom blagu, točnije frazeologiji slavonskoga dijalekta koja ne samo da čuva jezične osobitosti šokačkih govora nego je i odraz kulture u kojoj je nastala, odnosno bogatstva, tradicije, načina života, oblikovanja stvarnosti i promišljanja ljudi područja s kojega potječe jer je, kako je poznato, jezik dijelom kulture i identiteta. U cilju očuvanja šokačkoga identiteta naglasit će se važnost bilježenja i čuvanja govora slavonskoga dijalekta.
Tena Babić Sesar
Šokačka identitetska pozicioniranja
Šokac, Šokci – kolektivno je ime za dio pripadnika hrvatske zajednice na panonskom području Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Mađarske i Rumunjske, što podrazumijeva nacionalnu (hrvatsko), vjersku (katoličko) i kulturnu (šokačko) kategoriju. Šokačko je tijekom posljednjih nekoliko stoljeća na području nekadašnje Turske Bosne i Hrvatske bilo oznaka i svojevrsni kulturni kod domicilnog stanovništva katoličke vjeroispovijesti. Locirajući se migracijama na šire panonsko područje Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke i Bosanske Posavine, tijekom posljednja dva stoljeća prolazi kroz nacionalno-integracijski proces, i istovremeno, posebno od kraja 19. stoljeća naovamo, vlastiti proces preoblikovanja u veliku kulturnu zajednicu. Vrhunac doživljava u okviru dovršetka integracije hrvatske nacije 1990-ih i slijednih godina primarnom upotrebom simbola čiji su korijeni u narodnoj (seljačkoj, tradicijskoj) kulturi. Nadovezujući se na temu o postanku šokačkoga imena/nazivlja, u izlaganju se naglasak stavlja na askripciju i predstavljanje šokačke kulturne zajednice – na razini kolektivnog imena (Šokci), zajedničkih mitova i kulture, zajedničkog teritorija (Šokadija) i osjećaja pripadnosti – u izvorima i literaturi od kraja 19. stoljeća naovamo.
Katarina Bušić, muzejska savjetnica
Etnografski muzej, Zagreb
Raskoš šokačkoga pluralizma
Govoriti o šokačkoj tradicijskoj, ali i urbanoj kulturi i baštini, podrazumijeva široki spektar brojnih očitovanja kroz povijest do suvremenosti. Poveznice i simboli Šokadije su krajolik, ljudi, zemlja, šume, konji, gospodarstvo, dukati, dijalektalni govori, napjevi, gastronomija… Razdoblje Vojne granice, Civilne Hrvatske i Prvoga svjetskog rata, zanimljivo je predstaviti kroz zadružni život, vojnikovanje, razlike u očitovanjima između Paoraša i Graničara ne samo u materijalnim izvedbama, već i duhovnim manifestacijama i društvenom životu.
Među nekim potomcima starih šokačkih obitelji u proteklim desetljećima bila je izražena želja za obnavljanjem dijela starih običaja ili određenih naznaka kako bi se ukazalo na podrijetlo, identitetske razlike u zajednici i poštivanje tradicije. Uz žensku supkulturu, u današnje vrijeme izražen je interes mlađe muške populacije za određenim izrađevinama iz tradicijskoga života, ali i manifestiranjem prošlosti i baštinske kulture, njezine rekonstruiranosti i promidžbe.
Posebna kategorija čuvanja i prezentacije bogatih šokačkih običaja, znanja, umijeća i vještina u današnje vrijeme, predstavljena kao treća razina – jesu priredbe na tragu tradicijske kulture, spremanje u nošnje u određene likove i predstavljanje mladih sudionika pred javnošću, nošenjem ruva, ali i znanjem i educiranošću o bogatom tradicijskom životu i kulturi iz prošlosti zavičaja.
Današnja živa šokačka baština istočne Hrvatske, ali i Vojvodine, južne Mađarske te bosanske Posavine ima budućnost i poštovanje.
mr. sc. Ljubica Gligorević
etnologinja, Vinkovci
Etnologija, historiografija, sociolingvistika i druge znanstvene discipline do danas nisu dale zadovoljavajući odgovor na pitanje o podrijetlu hrvatske subetničke skupine Šokaca. Propitivanjem i kritičkim vrednovanjem rezultata dosadašnjih historiografskih, etnoloških i sociolingvističkih istraživanja te uzimanjem u obzir novootkrivenih izvora, kako bi se ponudio jedan mogući faktografski, vremenski i geografski okvir postanka te skupine, došlo je do kristalizacije nekoliko mogućih teorija o postanku šokačkog etnonima i njegova najranijeg geografskog rasprostiranja. Povijest jugoistočne Europe je područje stalnih migracija pojedinaca, etničkih skupina i cijelih etnija koje su stalno u međusobnom dodiru, a to je zapravo susret različitih jezičnih, etničkih, konfesionalnih i socijalnih drugih. Te činjenice u bitnome određuju i genezu Šokaca na užem području jugoistočne Europe od 13. do 16. stoljeća pa stoga njihovo podrijetlo treba tražiti u interakciji slavenskih sedentarnih i romanskih nomadskih skupina.
dr. sc. Marinko Vuković
Institut za migracije i narodnosti