56. MSF – 2022.

Slavuj – zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa

Utorak, 19. 7. 2022., 21.00 sat – Zagreb, Atrij Galerije Klovićevi dvori

Izvodi: Dina e Mel

“Kada su se u bijegu pred Turcima arbanaški izbjeglice doseljavali u Zadar – a postoji čak i pretpostavljeni datum kada se to zbilo: između 10. i 31. svibnja 1726. – sa sobom su donijeli svoja sjećanja i legende. Donijeli su svoje pučke napjeve, melodije i jezik. Možda i poneku svetu sličicu, raspelo. Bili su nepismeni, jer sav je svijet u ta doba, osim onih nekoliko probranih, bio nepismen, tako da njihovo blago uglavnom nije moglo biti sačuvano. U sljedeće dvije-tri generacije, ili čim umru posljednji koji se živo sjećaju egzodusa, ishlapit će i iščeznuti stare legende. Praunuci će odbaciti pradjedovska sjećanja na stari zavičaj, jer će im se učiniti da ih upravo ona, ta sjećanja, čine stranim i nepripadajućim pokrajini i gradu njihova rođenja. I tako će već u sljedećem stoljeću ostati upamćeno samo ono što je, eventualno, pribilježio neki prilježan crkveni ljetopisac i kroničar, koji je propovijedao i živio među tim svijetom.

Napjevi će, naravno, biti trajniji od legendi. Ljudi pamte rime i stihove. Tome rime i stihovi u vremenima nepismenosti i služe. U njima je iskustvo zajednice tako formatirano da se lako prenosi s generacije na generaciju. Melodije se, međutim, gube i mijenjaju. Po logici i diktatu pjesničke stope nove melodije zamjenjuju stare. Nije to zato što, suprotno vjerovanjima entuzijastičnih glazbenih prosvjetitelja i nastavnika muzike, neki ljudi naprosto nisu muzikalni, nego je zato što se melodija među narodom doživljava kao javno dobro, kao nešto što je svačije. I onda im bude milo svoju staru pjesmu ponoviti novom, modernijom i današnjem iskustvu bližom melodijom.
Jezik je, međutim, sačuvan. I to je čudo, lijepo čudo. Zadarski Arbanasi su, naime, jedna mala zajednica s vazda žive granice romanskoga i slavenskog svijeta, koja je stoljećima, pa sve do pred naše dane, dijelila grad od zaleđa. Dva su jezika, talijanski i hrvatski, tu predstavljala ne samo dvije kulture, jednu pismenu i drugu (uglavnom) nepismenu, nego i dvije sučeljene društvene klase, dvije međusobno razdvojene kulture, dva života koji su vodili na dvije različite strane. Između njih, Arbanasi su bili ona malena zajednica, kakvih je bilo i drugdje, koja bi se, strateški mudro, priklanjala jednima ili drugima, tražeći način da preživi. I sav im je identitet bio u jeziku. Koji nitko osim njih stotinama kilometara naokolo nije razumio. Bio je to jezik njihove intime.
Dina Bušić i Melita Ivković stižu da tristo godina po dolasku Arbanasa u Zadar odsviraju i otpjevaju njihove pjesme. U tome će ih ispratiti Miroslav Tadić i Yvette Holzwarth, te Edin Karamazov, pa će se slušatelj naći pred malom zagonetnom muzičkom kutijom, koja je dvostrukim ključem zaključana. U njoj je jezično i kulturološko iskustvo zadarske arbanaške zajednice, ali, s druge strane, i iskustvo nekih baka i djedova, koji čuvaju sjećanje na ono posljednje vrijeme – vjerojatno malo prije i malo poslije Drugoga svjetskog rata – kada su se arbanaške pjesme još rađale i prerađivale. Poslije toga nastupa zaglušujuće doba radijske, televizijske i gramofonske unifikacije glazbe i brisanja svih lokalnih i manjinskih sjećanja i iskustava.

Ono što čujemo sa sobom nosi vrlo daleke odjeke Balkana, duh i melodiju međuratnih talijanskih kancona, ritmove dječjih brojalica i uspavanki, ugođaje svečanih pjesama što se pjevaju na dan kada zajednica slavi svoga sveca zaštitnika… Samo je dijelom tu riječ o naslijeđu, a mnogo više o potrebi da se očuva dar i talent nasljeđivanja, da se nadopunjuje i nadograđuje to veliko iskustvo malenog arbanaškog svijeta. Uzbudljivo je čuti kako i čime Dina, Melita, Edin, Yvette i Miroslav nadopunjuju i nadopisuju arbanaško glazbeno iskustvo, i kako u ona prazna mjesta i sive zone zaborava upisuju vlastitu interpretaciju, estetsku vjeru i fascinaciju. Ovo je glazba živoga iskustva, a ne nejasne ili pretpostavljene glazbene prošlosti, u koju su upisane riječi i uglavnom jednostavne prozodijske forme jednoga tajnog jezika. Osim što to jest mali spomenik onome nježnom blagu koje je svibnja 1726. dopremljeno u Zadar, riječ je o dvostrukom daru nama današnjima. Zadarski Arbanasi dobili su svoju malu pjesmaricu, koja je, među ostalim, i podsjetnik koliko im je, pogotovu danas, važno učiti i znati svoj stari jezik, a mi ostali dobili smo na dar zadarske Arbanase i njihovu kulturu kao blago svojega blaga, dušu svoje duše.
I na kraju nešto sasvim osobno: ovaj je slušatelj pjesme svaki put slušao s onom vrstom ganuća kakvo bi osjetio knjižničar Aleksandrijske biblioteke da je iz vatre uspio spasiti barem jednu jedinu knjigu. Prvi put bilo je tako, i sljedećih dvadeset slušanja opet isto. I kada sam već zaboravio što slušam, svejedno sam bio ganut. U mom svijetu to znači da je riječ o dobrim pjesama, o glazbi živoga svijeta, o snažnoj i istinitoj interpretaciji koja prekoračuje stoljeća, i pritom ostaje krajnje intimna.”

Autor teksta: Miljenko Jergović