Tragovima turskih nomada
Galerija Kulturnog centra Travno, B. Magovca 17, Zagreb
Izložba otvorena od 14. srpnja do 1. kolovoza 2021.Galerija fotografije Meraja, Ivana Gorana Kovačića 1, Vinkovci
Izložba otvorena od 5. do 24. listopada 2021.Autor: Mustafa Gümüş
Suradnja: Turski kulturni centar Yunus Emre, Zagreb
Donijeli smo vam glas, poziv od prije nekoliko stotina godina. Glas mira i bratstva koji nam je svima potreban, zapravo čitavom svijetu.
„Upoznajmo se da nam bude lakše.
Volimo, budimo voljeni, ovaj svijet ne pripada nikomu.”
Na poziv ljubavi i prijateljstva turskog derviša Yunusa Emrea u svoje smo bisage spremili duboke tragove Anadolije. Naš je teret pozdrav povjetarca Turaka koji su do jučer bili vaši susjedi.
Stigli smo u Hrvatsku otvorena srca i iskrcali svoj teret. Ne znam kako vi kažete na hrvatskom, ali mi kažemo zavežljaj. Otvorili smo svoj zavežljaj poput našeg srca. Namjera nam je predstaviti fotografije tursko-turkmenskih nomada (Juruci, tr.Yörük) koji mirišu na mlak, topao kruh. Željeli bismo predstaviti ljude iz Anadolije koji zarađuju za život stočarstvom.
Glavna je tema ove izložbe pleme Sarıkeçili, nomadsko turkmensko-juručko pleme koje pripada zajednici Kayı oguške grane Bozoka. To je pleme u Anadoliju došlo iz Srednje Azije, a danas ga možemo pronaći u mnogim dijelovima naše zemlje. No, samo dio njih još uvijek živi kao preci nomadskim životom u gorju Toros zahvaljujući povoljnoj klimi gradova Mersin, Karaman i Konya. Tijekom zimskih se mjeseci pripadnici plemena Sarıkeçili spuštaju u Gülnar i obalni dio pokrajine Mersin, a dolaskom proljeća kreću sa selidbom u gorje, podno Konye i Karamana, te podižu svoje domove nakon prosječno 45 dana i, ovisno o okolišu, 500 km dugog putovanja. Nažalost, moramo reći kako će s vremenom doći kraj takvom načinu života. Već se veliki dio plemena Sarıkeçili trajno nastanio.
U šestom broju magazina Hayat Dergisi postoji članak istražiteljice i spisateljice Nezihe Araz iz 1956. godine. U tom članku Nuri iz plemena Sarıkeçili kaže: „Poštovana sestro, koliko god to bilo jadno ili sramotno, nomad se neće prestati seliti ako mu kažeš stani, neće se nastaniti, ili ne seli se, neće stati. To je u njegovoj prirodi. Kao što ne možeš zaustaviti godišnje doba, pretvoriti zimu u ljeto, baš kao što nitko drugi, osim Pravednog stvoritelja, ne može spriječiti vodu da s proljećem teče deblom stabla, tako se nitko ne može suprotstaviti čežnji nomada za gorjem. U krvi im je vezanost uz gorje.”
Nije da u gorju Toros, baš kao što je rekao veliki Juruk imena Nuri, ne postoje nomadi koji s proljećem žude za gorjem, jer im je to u krvi. Riječ je o zastarjelom stihu “sive doline putujućim nomadima postaju domovina” iz veličanstvene narodne pjesme o pokrajini Mersin naslova “Moje žuto gorje” (Sarı Yaylam). Sada se nomade rijetko može susresti u tim velikim dolinama. Od njih su ostale bajkovite uspomene, legende, tepisi, prostirke te ove izvanredne umjetničke fotografije. Vodimo vas tokom bajkovitih fotografija. Fotografije će vas dovesti u jednom trenu ispred ognjišta, a u drugom na nomadski put, usred stada koza. Očarat će vas bajkoviti svijet plemena Sarıkeçili. Gotovo ćete na svakoj fotografiji moći doživjeti poteškoće života nomada, ali u isto vrijeme i osjetiti prirodu, radost življenja i ljepote koji takav život čine nezamjenjivim.
Budimo svi zajedno gosti u šatoru. Potrčimo za jarcem. Zajašimo devu. Popijmo čaj skuhan u crnom čajniku.
Autor: Halil YÖRÜKOĞLU
