51. MSF – 2017 Crkveno pučko pjevanje

CRKVENO PUČKO PJEVANJE: Uputi se tužna mati – korizmene i pasionske tradicije Imotske krajine crkva sv. Katarine, nedjelja, 23. 7. 2017. u 19,00 sati

Praksa predstavljanja glazbenih tradicija crkvenog pučkog pjevanja u sklopu programa MSF-a u posljednjih je dvadesetak godina rezultirala brojnim zanimljivim projektima koji su nakon premijernog izdanja na Smotri zaživjeli kao izvedbeni model. Uz MSF, najeminentniji festival koji promiče iste glazbeno-tradicijske vrijednosti je Pasionska baština. Nekoliko programa premijerno izvedenih na MSF-u našlo je svoje mjesto i u programu Pasionske baštine. Ove godine održat će se i jedan od najuspješnijih pasionskih koncerata tradicijske glazbe ikad izvedenih na svečanostima Pasionske baštine.

Godine 2003. održan je koncert pasionske baštine Imotske krajine Uputi se tužna mati. Trinaest godina poslije (2016.), koncert istog naslova i dopunjenog sadržaja također je izveden na jubilarnoj, 25. Pasionskoj baštini. Iste godine Imoćani ponavljaju koncert u nekoliko prilika, kao i 2017. – u tri korizmene nedjelje prikazuju svoj program prepoznatljive forme koju izvode sad već vješti akteri – pučki pjevači.

Koncepcijski koncert zadržava osnovnu formu: suprotstavljanje urbanih i ruralnih korizmenih tradicija Imotske krajine – zbora Gospe od Anđela naspram kantanja. S druge strane, u odnosu na prvi koncert, sudionici dolaze iz različitih lokaliteta (kantači – Grubine, Zmijavci, Slivno), dok su pridodana pjevanja rubnih područja brdskih Studenaca i stare Imote (Gorica-Sovići). Izniman trenutak i ovaj put će biti scene prikazanja pasionske igre Muka Gospodina našega Isusa Krista koja se već dvadesetak godina u sve grandioznijim izdanjima na Cvjetnicu održava u Imotskom uz sudjelovanje brojnih imotskih glumaca-amatera i pridruženog puka.

Jedan od razloga ovogodišnjega gostovanja Imoćana na MSF-u je i spomen na 300. godišnjicu oslobođenja Imotske krajine od otomanske okupacije. Prestanak te dominacije, formiranje nove granice između Venecije i Otomanskog Carstva, povratak franjevaca i niz drugih događaja s kraja 17. i početka 18. stoljeća, zauvijek su obilježili prostor Imotske krajine te znatno utjecali na njezin budući razvoj. To je vrijeme kad makarski biskup Nikola Bijanković na novooslobođenim prostorima potiče održavanje procesija. Vjeko Vrčić piše o imotskoj večernjoj procesiji s Presvetim koju je upravo Bijanković ustanovio u doba epidemije kuge koja je morila narod. Flagelanti (bičevaoci), javni pokornici odjeveni u crninu koji su bosi nosili teško kamenje u šupljim križevima, neki su od prepoznatljivih relikata tog doba (šuplji križ je i danas dio obreda nošenja križa [lik Šimuna Cirenca] u Vrgoračkoj krajini, dolini Neretve i u nekim mjestima poluotoka Pelješca), a svjedoče o kontinuiranoj obrednoj praksi u kojoj je pjevanje nosivi element. Vrčić nadalje navodi da se u Imotskom pjevaju pokorničke pjesme: „Velike skupine muškaraca, razdijeljene u dva kora, pjevaju Puče moj i Smiluj se meni, Bože“. Spominje i jutarnju procesiju koja se u prošlom (komunističkom) povijesnom razdoblju ugasila.

Drugi prepoznatljivi element, koji upravo glazba svojim karakterom ističe, vrlo je lako uočiti tijekom koncertnog događanja.

Dualistički je to odnos grada Imotskog koji nakon oslobođenja prima doseljenike iz primorja i ostatka Mletačke Republike te se razvija u malo, ali važno urbano središte svoje regije i ruralnog ostatka Imotske krajine nastanjenog dinarskim stanovništvom, što se ističe i u izvedbenoj glazbenoj praksi.Uz urbani način života, gradska imotska sredina gaji dalmatinsko urbano višeglasje svojstveno priobalju i otocima. Pjevanje koje na osnovama europske urbane kulture grade stanovnici Imotskog uz sve svoje posebnosti, ima uočljivo mediteransku tonalnu provenijenciju koja podsjeća na pjevanja u pomorskim gradićima (Omiš, Makarska, Split) s kojima je stanovništvo Imotskog u stalnoj, prisnoj komunikaciji. Tome pridonose i vrlo aktivni franjevci prosvjetitelji koji stečena glazbena znanja rado prenose i usavršavaju s imotskim pukom. Dinarsko seosko stanovništvo koje naseljava pripoljske i brdske župe Imotske krajine preuzima običaj zavjetnih procesijskih ophoda na Veliki petak (izvanliturgijske procesije u spomen na Isusovu muku i uskrsnuće), ali je pjevanje u njihovim procesijama i danas bitno drugačije od susjednog, urbanog glazbenog pandana. Glazbeni fenomen pjevanja Gospina plača, glazbovanje u korizmenom razdoblju u većini sela imotske (i vrgoračke) krajine koji kulminaciju doživljava u procesiji Velikog petka, u većini sela Imotske krajine naziva se kantanje. Taj glazbeni fenomen zaslužuje posebnu pozornost hrvatske javnosti, a dio teksta koji slijedi namijenjen je i odgovornima koji bi se trebali pobrinuti da u godini velikog imotskog jubileja kantanje nađe svoje mjesto u Registru nematerijalnih kulturnih dobara RH.

O kantanju

Tekstualni predložak kantanja jedan je od Gospinih plačeva (Toma Babić, Petar Knežević, Matija Divković) koji su se pjevali na tom području i na području susjedne Hercegovine i Bosne. Širenje tih tekstova među pukom može se povezati s podatkom da je 1658. godine upućena molba papi „…da se dozvoli onima u Bosni samo hrvatski pjevati: Slava, poslanica, jevanđelje, verovanje, Oče naš, te Muka gospodnja, a da nisu dužni toga prije latinski moliti, kako je to običaj u ovoj pokrajini…“ (Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, prema Doliner, 1980.).

U glazbeno-formalnom pogledu, melodija napjeva temelji se na ograničenim tonskim nizovima, uglavnom kromatskim, s intervalima čije veličine ne odgovaraju današnjim ustaljenim intervalima. Riječ je o vokalnoj formi polifone strukture, u čijem slogu dominira interval velike sekunde. Napjevi završavaju unisono ili na velikoj sekundi percipiranoj kao konsonantni interval. Svi su napjevi silabičkog oblika, što naglašavaju i sami kantači u opisivanju razlika između pivanja i kantanja. Najuvriježenije kantanje je ono u skupinama od po dva (Runovići, Zmijavci, Poljica, Podbablje, Zagvozd), iako postoje i drukčije kombinacije od tri (Slivno) ili četiri i više (Vinjani) kantača, uvijek doneseno u silabičkoj formi dviju ravnopravnih dionica. Većina kantača zna stihove napamet (npr. Babuša ima 376 dvostihova) ili im je dovoljno samo pogledati početak stiha da bi ga se prisjetili. Kantanje je ograničeno na područja pojedinih župa jer je korizma bilo vrijeme kad se rijetko putovalo i posjećivalo. Isto tako, u vrijeme same procesije na Veliki petak nije uobičajeno posjećivati susjedne župe, kako je to običaj u vrijeme ostalih crkvenih godova.

Iako je za uho stranca kantanje slično dominantnom tradicijskom pjevanju – gangi, u opisima kantanja sudionici ističu temeljne razlike između dvaju za njih posve različitih glazbenih žanrova (svjetovno nasuprot duhovnom, silabičko nasuprot melizmatičkom, broj izvođača, slaganje izvođačkog sastava).

„Kad gledate razliku između gange i kantanja, zavisi od uha ko će šta primit, ali mi koji živemo o’de, mi to već znademo.“
„…pivanje je pivanje. Ali kantanje je molitva. To ti je ko plakanje za Isusom.“

Istovremeno, ističu izjednačenu ulogu izvođača u vrijeme izvedbe:

„U gangi jedan piva, a drugi gusli, prati, ili mogu i četvorica guslit, a jedan pivat. A ovde oba kantaju.“

Dobri gangaši su obično i dobri kantači, ali to nije pravilo. U isto vrijeme: „Ima ih što dobro pivaju, a ne znaju kantat. I obrnuto.“ Iako je, po svemu sudeći, kantanje inferiorniji žanr od ganganja, najbolji kantači se pamte i njihova se sposobnost u lokalnoj zajednici izuzetno poštuje. Kantačismatraju da je kantanje „kućna tradicija“, nešto što se generacijama uči u pojedinim obiteljima; stoga često članovi iste obitelji (otac i sin, dvojica braće, rođaci) kantaju u paru. Ako se grla „ne mogu slagat“, kantanje nije dobro. To je i razlog sparivanja kantača prema boji glasa. U razgovoru s kantačima više puta je istaknuto da je boja glasa jedini razlog koji sparuje pojedine kantače. Opravdanje za to nalaze u činjenici da se u pjevanju s osobom čije glasovne karakteristike ne odgovaraju kantaču glas umara i brzo sorije (sruši), izduši, nestane. Također je vidna razlika između kantanja starijih, iskusnijih i mlađih kantača početnika: stariji kantaju sigurnije, u svoje kantanje unose više emocija i melodijskih ukrasa, glas im je ugođeniji i bogatiji (zadebljaniji). Dok se kroz korizmu neformalno izmjenjuju i uvježbavaju parovi kantača, kantanje (izvedba) Gospina plača u procesiji Velikoga petka formalno je organizirano brojnim nepisanim pravilima. Kantanje je ceremonijalni početak i završetak procesije. Kantači razvijaju vlastite sustave kantanja i određuju koji se dijelovi Gospina plača kantaju na pojedinim dijelovima puta. Vodi se briga o tome da se „iskanta cili Plač“ i da se završni stihovi kantaju na povratku procesije u crkvi pred oltarom. Kutleša (1993.) donosi dragocjene podatke o vremenu polaska procesije (na sedam jutrom), vremenu trajanja procesije (tri ure, i to većinom rđava puta), susretu sa zmijavačkim križem, ljubljenju križeva i o obredu u crkvi. Završni kantački obred pred oltarom u crkvi trenutak je kad nakon iskantanog Plača svaki od parova kanta zadnji stih: „Sine Božji, budi hvaljen, po sve vike vikov! Amen.“ Nakon emotivnog ispivavanja, kantači se izuju, ljube križ i daruju ga novčanim prinosom, što je za svakog kantača emotivni vrhunac cijelog događaja. Uloga koju su s ponosom pronosili u cijelom korizmenom razdoblju, u ispjevavanju posljednjih stihova Gospina plača kulminativno završava. Iako moderno crkveno pjevanje u mnogim imotskim seoskim župama danas ima sve više pobornika, popularnost kantanja ne opada. Njegova se prisutnost može kronološki pratiti uključivanjem više različitih medija u njegovo prezentiranje. Činjenica je da je svijest o kantanju i tradicijskim vrednotama naglo porasla društvenim promjenama početkom devedesetih. Sve navedeno navodi nas na zaključak da se arhaični glazbeni žanrovi poput kantanja moraju prilagođavati novovremenskim uvjetima određenim medijskim i izvedbenim načinima prostornog komuniciranja. U takvom okruženju kantanje, koje je unatoč promjenama u načinu življenja i percipiranju novih glazbenih formi i stilova ostalo „primitivno“, „divlje“, „grubo“ i arhaično, onakvo kakvo ga stanovništvo toga kraja već stoljećima poznaje, ostaje konstantom koja će i u budućim vremenima biti integralni dio glazbene tradicije i glazbenog identiteta Imotske krajine.

dr. sc. Joško Ćaleta
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb