52.MSF – 2018 Crkveno pučko pjevanje

‘O Isuse, izranjeni…’ – pučka korizmena pjevana baština i pobožnosti Like i Gacke crkva sv. Katarine, nedjelja, 22. 7. 2018. u 19,00 sati

„O Isuse izranjeni…” naziv je koncerta kojim ćemo predstaviti današnje stanje crkvenog pučkog pjevanja u Lici i Gackoj. Repertoar izvedbenih skupina koje se ovim koncertom predstavljaju fokusiran je na korizmenu pjevanu baštinu i pučke pobožnosti. Nekoliko je razloga zašto smo se odlučili upravo za predstavljanje ovog područja. Povijesno i sadašnje stanje u ovoj regiji izvrstan je primjer (su)života migranta koji su svoj novi dom pronašli na tom području. Na drugu stranu, današnje stanje crkvene izvođačke prakse na području Like i Gacke nije nas do sada potaknulo da se pobliže pozabavimo predstavljanjem ove crkvene glazbene prakse. Razlog tomu su ponajprije izuzetno „turbulentna“ povijesna događanja na ovim prostorima koja su i na crkvenom pjevanju ostavila svoj, rekao bih, neizbrisivi trag. Prostor koji je u srednjem vijeku, do turskih upada, prednjačio u promicanju kulture i pismenosti tada su dijelile Senjska (1169.), Otočka (1449.), Krbavska (1185.) ili Modruška biskupija (1493.). Ovo je prilika podsjetiti na godinu 1248. kada je senjski biskup dobio osobno pravo na staroslavensku službu Božju, a time i snažnu potporu u svojoj glagoljaškoj praksi. To područje postaje najjače uporište glagoljice uopće, pa je shvatljivo da je upravo u Senju nastala (1494.) prva sigurno poznata glagoljaška tiskara na hrvatskom tlu (Bogović 2001:23). Područje je to na kojem tada djeluju benediktinci, franjevci, dominikanci, pavlini i augustinci. Biskupije Senjska i Modruška ili Krbavska postojale su kao samostalne crkvene jedinice do 1969., kad je bulom pape Pavla VI. osnovana Riječko-senjska nadbiskupija, koja je obuhvatila i cjelokupno područje biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (Bogović 2001:21).

Nakon „turbulentnog“ srednjeg vijeka, svjetski ratovi i velike migracije novijeg doba ostavile su traga na sastav i brojnost stanovništva. Isti se trend nastavio i u razdoblju nakon II. svjetskog rata. U ostalim hrvatskim područjima tog vremena vezu s tradicijom i pređašnjim crkvenim glazbenim praksama održavale su žene/pjevačice dok je taj slučaj u Lici ipak bio manjeg intenziteta. Duhovna obnova, događa se tek nakon Domovinskog rata, a glazbena obnova nastavlja slijediti tradicije standardnog crkvenog repertoara iz dostupnih pjesmarica. O tome svojim nastupom najbolje svjedoče pjevačice iz Ličkog Lešća koje su upravo za vrijeme progonstva svoje današnju crkvenu pjevanu praksu učili stječući tako glazbeno – pjevne osnove koje danas karakteriziraju njihov repertoar i izvedbu:

„Devedesete godine prošlog (20.) stoljeća obilježene su stradanjima i patnjama hrvatskog naroda, ali i zajedništvom i okupljanjem. Zbog ratnih zbivanja u Gackoj dolini učenici Srednje škole Otočac i osnovnih škola na području Grada Otočca i Općine Brinje morali su nastavu pohađati u Senju i Bribiru. Vlč. Ivan Friščić, tadašnji župnik Sinca i časna sestra Cecilija Sabljak, iz Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, okupljali su u to vrijeme djecu na vjeronauku, svetim misama i probama pjevanja u turističkom naselju „Zagora“ u Novom Vinodolskom gdje su djeca i učitelji bili smješteni. Č. s. Cecilija Sabljak dolazila je također početkom devedesetih godina, a prije Domovinskog rata, u župu Ličko Lešće pripremati djecu i mlade za proslavu sakramenata Prve pričesti i Krizme. Vlč. Ante Cvitković, tadašnji župnik Ličkog Lešća, okupljao je djecu i mlade na vjeronauku, a započeo je organizirati i redovite probe pjevanja s djecom na koje je u ulozi učitelja pjevanja dolazio vlč. Mile Rajković.“ (Silvija Rubčić Kovačić).

Nasuprot njihovu predstavljanju redovite pjevačke aktivnosti u župi pokušali smo predstaviti i drugačije glazbene tradicije vezane uz korizmeno razdoblje. Inicijalno terensko istraživanje u Donjem Lapcu, Perušiću i Kuterevu obavili su dr. sc. Joško Ćaleta iz Instituta za etnologiju i folkloristiku zajedno sa studentima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (Ivan Buljan, Mihael Mojzeš) i Verom Dasović, djelatnicom GPOU Otočac. Naši suradnici bili su članovi lokalnih KUD-ova koji su najčešće aktivni nositelji tradicije u svojim sredinama. Posebnost je odabir skupine iz Donjeg Lapca koju predstavljaju Hrvati koji su za vrijeme Domovinskog rata prisilno izmješteni s područja središnje Bosne, s područja na kojem je stolovala posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača – Kotromanić u spomen na koju i danas žene Kraljeve Sutjeske nose crnu maramu. U novi zavičaj izmješteni Sutješaci ponijeli su svoju nošnju, običaje i crkveno pjevanje koje su stoljećima pod vodstvom svojih fratara iz samostana u Kraljevoj Sutjesci stvarali. Upravo dio tih napjeva ćemo čuti i na ovom koncertu. Skupinama iz Kutereva i Perušića bio je problem pronaći „svoje“ napjeve jer većina pjevanja u njihovim crkvama ima standardizirani noviji repertoar iz dostupnih pjesmarica. Kroz razgovore doznajemo da je stanovništvo Kutereva također tijekom 19. stoljeća doselilo na ovo područje s prostora susjednog Gorskog kotara! Činjenica da je starija tradicija generacijama odbacivana nije pomogla ostvarenju cilja, no mladi entuzijasti (Ivan Starčević, Matej Šporčić) prihvatili su se ovog izazova i u svojim sredinama animirali starije istaknute pjevačice koji pamte pjevanje iz prošlih vremena. Namjera izvođača je prikazati kako se i najstariji slojevi (glazbene) tradicije mogu na primjeren način rekonstruirati te postati ogledan primjer izvedbene glazbeno-scenske prakse.

dr. sc. Joško Ćaleta
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb