Velik broj zabilježenih liturgijskih pjesama nastao je na temelju gregorijanskih koralnih melodija uz vidljive utjecaje bizantskog, akvilejskog i beneventanskog pjevanja. Glazbena se posebnost ogleda i u tome što su pučki crkveni pjevači u svojim lokalnim zajednicama bogoslužje prilagođavali lokalnim izričajima tradicijske svjetovne vokalne glazbe.

Primjer pjevanja u Saliju potvrđuje spomenute navode o glagoljaškom pjevanju. U tom su mjestu od 16. stoljeća sačuvani natpisi na glagoljici koji neizravno svjedoče i o glagoljaškom pjevanju. Prigodom Valierove apostolske vizitacije godine 1579. u saljskoj su župnoj crkvi bila 4 glagoljska misala i 4 časoslova. Kao i drugdje u Dalmaciji, u tradicijsko glagoljaško pjevanje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije već potkraj 14. i u 15. stoljeću ulaze i pjevani tekstovi na tadašnjem hrvatskom jeziku. Crkveno pjevanje na crkvenoslavenskom i živom hrvatskom jeziku bilo je napušteno, odnosno uklonjeno u drugoj polovici 19. stoljeća (od 1872. do 1900. godine).

U 20. stoljeću se pjevanje obnavlja, na što su djelovali mjesni učitelj Petar Matulina i župnik don Ante Strgačić. Potkraj dvadesetih godina vođenje tradicijskog pučkog pjevanja preuzimaju istaknutiji pjevači, mještani, a od 1972. voditeljicama postaju časne sestre Služavke maloga Isusa.

Koncert je zasnovan na sedam različitih skupina pjevanih tekstova vezanih istim osnovnim sadržajem teksta i pripadnošću istom blagdanu (npr. Božiću), ili istom liturgijskom razdoblju (npr. Velikom Tjednu prije Uskrsa).

Ovo je njihov drugi koncert u okviru Međunarodne smotre folklora. Godine 1997. koncert je na ovome istom mjestu s pjevačima iz Salija priredio prošle godine preminuli akademik Jerko Bezić, najveći poznavatelj tradicije glagoljaškog pjevanja u Hrvata, kojega ovom prigodom spominjemo i posvećujemo mu koncert. Izvođači su pučki pjevači koji pjevaju slobodno i otvoreno, koji ne teže za tehnički što vrsnijom izvedbom. Važnija im je emocionalno – vjerska angažiranost i uvjerljivost izvedbe.