Četvrtak, 10. srpnja 2025.
Autori: dr. sc. Katarina Bušić (Etnografski muzej, Zagreb) i Josip Forjan (Centar za tradicijsku kulturnu baštinu, KUC Travno)
Izložba je otvorena do 31. srpnja
Hrvatski nacionalni motivi duboko su ukorijenjeni u tradicijsku kulturu i identitet hrvatskoga naroda. Oni se često očituju bojama, simbolima i uzorcima na narodnim nošnjama, uporabnom tekstilu i drugim rukotvorinama. Narodne nošnje kao najreprezentativniji elementi materijalne kulture, tijekom dvaju stoljeća nacionalno-integracijskoga procesa ostaju trajni simboli zavičajnog i nacionalnog identiteta.
Hrvatska trobojnica u horizontalnom rasporedu crvene, bijele i plave boje, najčešće je primjenjivan motiv. Te boje imaju povijesne i simboličke korijene, preuzete su iz šireg europskog kulturnog i političkog konteksta i domaće heraldičke tradicije. Etnografski izvori bilježe upotrebu zastave – trobojnice, crven-bijeli-plavi ili hrvatskog barjaka – u kontekstu određenih godišnjih, životnih i radnih običaja. Trobojnica je zastupljena na odjevnom i uporabnom tekstilu na različite načine. Na političkim skupovima HSS-a u prvoj polovini 20. stoljeća nosila se kao lenta i preko prsiju. Trobojni ukras pojavljuje se u Slavoniji i Srijemu na ženskim suknjama skutima, ogrlici od zrnja kajici i vunenim kićankama grudama, kojima se kitio muški šešir kod Bijelih Šokaca u okolici Pakraca, uz rubove slavonskih valjanih vesti špenzleta, rekli, bena, na ženskim nošnjama u Gornjem Vrapču, na ženskom kaputiću halici i muškoj kravati kravatlinu iz Bistre, ženskim čarapama iz Baranje, Valpovštine i Like, a kupovne svilene trobojne vrpce služile su za nizanje dukata u Đakovštini ili su se njima ukrašavale ženske suknje rubače u okolici Virovitice, ženska oglavlja halbice u gornjoj Posavini i okolici Vrbovca, te muški šeširi u mnogim hrvatskim krajevima. Vrlo često trobojnica se pojavljuje kao tkani ili vezeni ukras na svatovskim ručnicima, vunenim prekrivačima, posteljini i različitim drugim uporabnim i dekorativnim tekstilnim predmetima te u suvremenim interpretacijama tradicijskog tekstila, kao diskretan detalj ili dominantan element.
Detalj hrvatskoga grba s prepoznatljivim crveno-bijelim kvadratnim poljima također zauzima posebno mjesto u narodnom stvaralaštvu. Na uporabnom tekstilu, kao tkani ili vezeni ukras, često se pojavljuju kvadratići u varijaciji rasporeda, boja i broja polja – najčešće u crvenoj i bijeloj boji, ali ponekad i u drugim kombinacijama (crnoj i bijeloj, ljubičastoj i bijeloj, smeđoj i bijeloj, srebrnoj i zlatnoj i dr.). Motivom grba ukrašavaju se dijelovi nošnji koji se nose u svečanim pa i političkim prigodama: muški lajbeki u zagrebačkom Prigorju, ženski kaputići rekljice i muške valjane veste špenzleta u županjskoj Posavini – Cvelferiji, vezovi na ženskim svečanim skutima i pletene narukvice šticle u Srijemu, marami ukrašenoj zlatovezom iz okolice Vinkovaca, muškom kožuhu pršnjaku iz Đakovštine ili muškoj crvenkapi iz Like.
Tijekom 19. i 20. stoljeća, kao i na početku novoga tisućljeća, pojedine vrste i određeni dijelovi narodnih nošnji dobili su posebno naglašeno nacionalno i/ili zavičajno značenje, a time i svoje mjesto u kulturi zajednice u prošlosti i sadašnjosti. Među posavskim nošnjama posebno se izdvaja starinska ženska nošnja iz sisačke Posavine, ukrašena tehnikom naopačkog (opačnog) prebora crvenim pamučnim koncem pismom s kvadratnim geometrijskim motivima, nazvana hrvatica. Nacionalni motivi na tekstilu i odjeći odražavaju povijesne okolnosti i društvene mijene: njihova se prisutnost osobito ističe u multietničkim i graničnim područjima, kao i u iseljeničkim zajednicama – gdje simbolička vrijednost nošnje nadilazi estetsku funkciju i postaje izravna poruka pripadnosti zajednici. Zahvaljujući brojnim folklornim društvima, tradicijskim obrtima i suvremenim dizajnerima, ti nacionalni motivi žive i danas – ne samo na kulturnim manifestacijama, nego i u modernom dizajnu odjeće, nakita i dekoracije.
Na izložbi su predstavljeni tekstilni uporabni i dekorativni predmeti iz različitih hrvatskih krajeva koji se čuvaju u fundusu Etnografskog muzeja, zbirci Centra za tradicijsku kulturnu baštinu KUC-a Travno i u privatnom vlasništvu vlč. Majka Rušca.